Trumićeva strast, u ranom djetinjstvu ka filmovima naučne fantastike i knjigama s bajkama, u tinejdžersko doba je prerasla u interesovanje za psihologiju, parapsihologiju, filozofiju, religiju, metafiziku, jogu, taoizam, borillačke vještine i sve ostalo što je imalo veze sa ljudskim umom i tzv. nadprirodnim pojavama.

Život u vili na obali Jadrana, alkohol, žene, partiji, izvjesno vrijeme su donosili Trumiću određen vid zadovoljstva, ali kako je vrijeme prolazilo on postaje umoran od takvog načina života, tako da već dvadeset i trećoj godini života Trumić shvaća da život koji vodi nije u stanju da mu pruži istinsko zadovoljstvo.

Stvari su se ponavljale – žvakanje prožvakanog. Jesti, piti, spavati, seks, bavljenje sportovima, umjetnošću itd., sve su to ograničena čulna zadovoljstva. Svako od tih, nazovimo ih uživanja, ima svoj početak, dostigne neki vrhunac, zatim se gasi često ostavljajući unutrašnji osjećaj praznine. Najgore od svega je što će sve te radnje, koje cijeli život ponavljam, smrću biti okončane.

Čemu sva ova životna drama kada na posljetku moram da umrem. Neki moji prijatelji kao riješenje za smrt, i produženje sopstvenog života, su vidjeli u sopstvenoj djeci. Po njima ostavljanje potomaka iza sebe roditeljima omogućava da na neki način nastave egzistirati i nakon smrti. Ta ideja zvuči utješno i ohrabrujuće ali, po meni je bazirana na dobrim željama a ne stvarnim činjenicama. To što će moj sin nakon moje smrti još uvijek da nosi moje prezime još uvijek ne znači da sam ja on.» 

Trumić je posmatrao svakodnevni život ljudi i pitao se – je li moguće da je ovaj vid života, koji vodi većina, maksimalno dostignuće ljudskoga postojanja?! Iskusio je sva čulna zadovoljstva koje ljudsko društvo može da ponudi, ali unutar sebe je osjećao narastajuće nezadovoljstvo, frustriranost i dosadu. Trumić dolazi do momenta kada shvaća da ostatak života koji mu eventualno predstoji nema smisla jer bi to bilo samo dalje žvakanje prožvakanog.

«Sjedio sam u kafiću, ispijao čaj zadubljen u misli, kada je iznenada unutar moje svijesti došlo do neke promjene. Neočekivano moje JA je prestalo da bude moja ličnost. Postao sam svjedok sopstvenog života i zbivanja oko sebe. Ljudi i stvari u koje sam gledao postali su film na ekranu mene-svijesti. Cijeli moj život, moje misli, želje, strahovi, memorija, moje fizičko tijelo itd., su bili dio tog filma. Shvatio sam da cijelo čovječanstvo, osim možda malog broja pojedinaca, živi u iluziji u fatamorgani uopće ne znajući da su dio filma.

Svi smo prihvatili ulogu koja nam je dodijeljena kao jedinu stvarnost, ne znajući da smo glumci u pozorištu svijeta i da postoji drugačija dimenzija postojanja. Otkrio sam da moj unutarnji mentalni i vanjski materijalni svijet su samo vrh sante leda. Stvarno postojanje i smisao života je skriven ispod zavjese uma i ovog vidljivog svijeta.»

Krenuti u unutrašnjost sopstvenog bića, pronaći stvarni identitet, razotkriti životnu misteriju, postalo je Trumićev cilj. Međutim, ostvarenje tog cilja u ovom okeanu ljudskog neznanja i zbunjenosti nije bilo lako ostvarivo. Prvih nekoliko godina nakon doživljaja u kafiću, Trumić je praktikovao različite metode duhovnog razvoja ali bez dovoljno progresa. Kao što je rečeno – kucaj na vrata i biće ti otvorena. Napokon Trumić pronalazi metod duhovnog razvoja koji počinje da daje rezultate.

Ustajanje s izlaskom sunca, svakodnevne više-časovne meditacije, pripremanje sopstvenih vegetarijanskih obroka, život bez televizora, kompjutera, radija, celibat itd., donijeli su Trumiću dugo željeni napredak. Napokon vrata Trumićeve duše, zahrđala od dugog ne pomijeranja, uz škripu su počela da se otvaraju. Zrake svjetlosti duše, koje su nadirale kroz odškrinuta vrata, dale su E. T.u saznanje i inspiraciju da ide u pravom smijeru.

Godine intenzivnoga rada na sebi, iskustvo i ostvareni napredak donose Trumiću uvid u funkcionisanje ljudskog uma. On shvaća da ne postoji više potreba za strogom disciplinom jer struju života pokrenutu dugotrajnim vježbama, čak i kada bi htio, ne bi mogao da zaustavi.

Dvadeset pet godina života u skladu s principima evolucije svijesti učinile su svoje. Lanac sa željeznom kuglom oko vrata, koju nosi svako od nas a da to i ne zna, E.T. je uspio da odbaci. Odbacivanje kugle nije i konačan cilj, ali je neophodan uslov da bi duša oslobodila krila i poletila na put vječnosti i slobode – put krilate duše». Ljudski nesvjesni um, ispunjen strahovima, kompleksima, frustracijama, razočarenjima, besmislom, životinjskim nagonima, društvenim predrasudama itd., je ta teška gvozdena kugla.

Trumić Enes, elektroničar po zanimanju, prosječne vanjštine, prosječnih intelektualnih i fizičkih sposobnosti, uspio je da ostvari nešto što nam je rečeno da je nedostižno običnom čovjeku.

Rečeno nam je da je nekada u prošlosti bilo uzvišenih i sretnih ljudi. Rečeno nam je ako vjerujemo na pravi način sreća će da se pojavi u budućnosti, makar to bilo nakon smrti. Mudraci i lideri okeana ljudskog neznanja oteli su običnom čovjeku mogućnost da bude sretan. Trumić poručuje i svojim primjerom pokazuje da je sreća jedino moguća sada i ovdje.

Ne postoje istinske razlike među ljudima. Ne postoje veliki, odabrani na jednoj strani i mali, obični ljudi na drugoj strani. Svi smo mi uzvišeni i odabrani, ali samo većina od nas ne živi punim potencijalom. Trumić zna način kako da razvijemo sebe, i kako da se okoristimo nasljedstvom koje nam je život darovao, a mi zaboravili da ga imamo.

Sreo je mnoge Gurue i učio od njih a od nekih je učio preko njihovih knjiga, ali na koncu je zaključio da ni jedan od tih živih, a i onih koji su živjeli prije, duhovnih učitelja nije ponudio dovoljno dobar način razvoja modernom čovjeku. To je i logično jer oni i slijede učenja koja su kreirana u prošlim vremenima.

Neki od duhovnih učitelja pokušali su da prilagode svoje učenje današnjem čovjeku ali su to uradili paušalno ne mogavši da svoje učenje u cijelosti oslobode tradicije, običaja i kulture iz koje dolaze, čime se modernom čovjeku ponovo nameće nešto što nije njegovo i što je beskorisno.

Zahvaljujući svojoj inteligenciji i hrabrosti uzimao je od svih učitelja samo ono što je smatrao korisnim a odbacivao sve što je smatrao beskorisnim, i tako je polako napredovao.

Konačno nakon više od dvije decenije rada na sebi Enes shvaća da sama ideja gurua ili bilo kojeg drugog duhovnog učitelja je smetnja jer odnos učitelj-učenik je prevaziđen. Enes shvaća da jedini odnos koji duhovan čovjek treba da ima prema ostalim ljudima je prijateljski odnos jer time se u duhovnosti briše diskriminacija bilo koje vrste. Era gurua, sveštenika, kaluđera, duhovnih učitelja je završena, a era DUHOVNIH PRIJATELJA otpočinje.

Sve se mijenja, sve napreduje, sve evoluira i konačno je vrijeme da i duhovnost bude tretirana kao i svaki drugi segment života. Konačno i duhovnost je podložna evoluciji, razvoju, čišćenju od loših programa, virusa, adaptaciji, nadogradnji i konstantnom usavršavanju.

Tu ažuriranu duhovnost nazvao je Ekstra Terestrial Životnom Praksom. Ekstra (posebna) Terestrial (Zemaljska)  znači da ova duhovna praksa obuhvata svakodnevni život kojeg treba da učinimo ekstra posebnim, tako što ćemo u njega implementirati ekstra jednostavnu zemaljsku i redovno ažuriranu duhovnost. Prestajemo biti običan čovjek iz mase i postajemo ekstra čovjek kojem duhovnost pomaže da čvrsto hoda Zemljom, i koji, zbog toga, uživa 200% života – 100% materijalnog i 100% duhovnog.

S