NAKON SMRTI – Naš životni stil proizašao iz naših emocija se nastavlja i nakon smrti, samo što postaje još izraženiji jer se nalazimo u mentalnom svjetu gdje misli i emocije postaju realnost. Kad izađem iz tjela vidim jednog komšiju, koji je također van tijela jer spava, kako je sebi na nižem astralu već izgradio boravište.
Živi u polumraku jedne guste džungle i unutar nje ima visokom žičanom ogradom okružen prostor u kojem hrani majmune. Inače komšija je veoma depresivan i kriv mu je svako za njegovo nezadovoljstvo.
Jedan bračni par je izgradio kuću u kojoj su živjeli za života, ali oni sami kao i kuća su u ruševinama usled negativnih emocija koje oboje imaju. Dobro je se još za života osloboditi bilo kakve vezanosti pogotovo prema negativnim ljudima koji su nas za života smarali, jer ako te veze ostanu nakon smrti osobe se ponovo nalaze i drama koju smo s njima imali se nastavlja bez mogućnosti da je prekinemo.
Isti je slučaj i sa ljudima koji su opsjednuti životinjama. Nakon smrti biće s njima ali nažalost u astralu to više nije prijatno. Npr. pomisao da naš kućni ljubimac bi mogao imati vaške ili parazite i da bi onu mogli preći na nas u astralu nakon smrti će nam prije ili kasnije ponovo pojaviti. Nakon smrti, u momentu pojave te misli dok se mi družimo sa svojim kućnim ljubimcem, koji nije stvaran već je projekcija našeg uma, vaške i paraziti će se pojaviti na kućnom ljubimcu, i naravno, u skladu naše misli početi da prelaze na nas.
Kao što ne znamo dok spavamo i sanjamo da je to samo san a ne realnost, tako isto nakon smrti mi ne znamo da smo mrtvi i mislimo da to što nam se događa je realnost. Za života misao, da naš kućni ljubimac ima stanare, nismo mogli manifestirati dok nakon smrti, u svijetu uma, ona se manifestira i nas hvata panika i strah dok po nama gmiže sve više vaški i parazita.
Emotivna drama koju tad prolazimo i pokušaj da se zaštitimo doliva ulje na vatru i mi još jače kreiramo scenu u kojoj se nalazimo. Užas traje bez mogućnosti da se probudimo (kao kad smo za života spavali i sanjali) jer nakon smrti spasonosnog fizičkog tijela i fizičke razine u kojoj smo sad više nema sve do sljedeće inkarnacije.
Gledao sam ljude sa raznim kreaturama na sebi koje su postale dio njih. Sve što postoji u horor filmovima se događa mnogim nakon smrti, a i za života dok spavamo i sanjamo. Ponekad krećući se mentalnim svjetovima i sam bi bio napadnut insektima, crvima, kojekakvim malim ili velikim gmazovima, velikim životinjama kao iz doba dinosaurusa itd. itd.
Kada bi postao žrtva tih kreatura ili bi moja trenutna opuštenost ih pretvorila u pepeo, ili bi nastavio letjeti i što bih više približavao se suncu duhovnog svijeta oni bi se pretvarali u pepeo. Ponekad usled strašne scene u kojoj sam se našao nisam moga ostati smiren niti sam moga da nastavim letjeti i tada je jedini način da spasim sebe je bilo vraćanje u fizičko tijelo.
Fizičko tijelo i ova fizička razina su najveći blagoslov koji imamo i jedino mjesto gdje smo najsigurniji od svoje i kolektivne nesvijesti!
Gledao sam u mentalnim sferama ljude kako trče četveronoške ili pužu kao zmije jer su ocigledno za života se poistovjetili u svijesti s tim životinjama.
Sretao sam grupe vjernika kako u pećinama se zajednicčki mole, i bez obzira što u glas ponavljaju Bozije ime nalaze se u pećini jer im je svijest pećinska, baš kao i kod komšije, samo sto komšija u svojoj džungli hrani majmune, a vjernici obavljau svoje religijske obrede. Zatvoren um je zatvoren, a u mentalu dok spavamo, ili nakon smrti, taj unutarnji zatvor se manifestira a mi u njemu.
U biti sve ovo što sam kazao ima potvrdu u mnogim knjigama, i steta je sto se ne vodi računa o svom unutarnjem i vanjskom okruzenju, jer ono ostaje s nama i nakon smrti ali sa onom tamnijom stranom za koju nismo nalazili vrijeme i volje osvijetliti za života.. Nakon smrti svi igramo otvorenih karata bez mogućnosti bježanja i potiskivanja svoje nutrine. Sto reče Isus – Sto je svezano za života, biće svezano i nakon smrti. 
